Zapadni historičari su, pokušavajući se osvetiti, do u detalje opisali raspad Osmanskog carstva, dok o njegovom usponu govore tek u natuknicama. Samo rijetki od njih su opisali i uspon Osmanlija, ali i tada sa neskrivenom mržnjom i zavišću, sistematski ih ocrnjujući.
Nerijetko su Osmanlije, iz pera zapadnjaka, opisivani kao gramzivi osvajači koji su ognjem i mačem osvajali sve pred sobom i silom ugonili u islam. Ali, Allah Uzvišeni je htio ostaviti lijep spomen ovim Njegovim dobrim robovima, pa se pobrinuo da njihova znamenja u vidu džamija, čaršija, česmi, kupatila, karavan saraja, književnosti, poezije i ostalih grana umjetnosti ostanu sve do današnjih dana i tako jasno svjedoče o sasvim suprotnoj Osmanskoj prirodi. Ova mržnja prema Osmanlijama potiče od toga što su Osmanlije u presudnom trenutku historije uradili nešto što zapadnjaci do danas nisu uspjeli “ispraviti.”
Suviše je kasno. Osmansko carstvo jest propalo, ali je propalo sa takvih visina do kakvih se nikada nijedna zapadnjačka civilizacija nije popela.Osmanski duh je bio neopisivo širok. Istovremenom širinom duha i strogim pridržavanjem Šerijata, Osmanlije su čitavim muslimanskim pokoljenjima održali lekciju izgradnje muslimanskog društva i ličnosti. Vasijjet (testament) koji je utemeljivač osmanske Imperije, Osman Gazi, neposredno prije svoje smrti 1326. godine, ostavio svome sinu Gazi Orhanu, od svih potonjih sultana je usvojen i sačuvan kao jedna vrsta državnog konstitutivnog dokumenta. Vasijjet glasi ovako:
“Prvu oporuku koju ostavljam mojim sinovima i mojim dobrim dostovima je, kada budete vodili borbu na Allahovom putu uvijek pokazujte veličanstvenost prave vjere Islama, kada budete postizali uspjehe na putu džihada, uvijek visoko podignite sveti bajrak Islama. Uvijek činite hizmet Islamu, jer je Dženab-i Hak jednom svom slabom robu povjerio dužnost osvajanja zemalja na Njegovom putu. Odnesite Kelime-i Tevhid u daleke krajeve kroz vaše bitke i džihad. I ako bilo ko iz moje loze skrene s pravog puta i nanese nepravdu, neka na Sudnjem danu bude lišen Muhamedovog a.s. šefa’ata.
Sine! Ne postoji insan koji je na dunjaluk došao a da se smrti nije pokorio. I meni se sada, Allahovom odredbom, približila smrt.
Ovu državu ostavljam tebi na amanet, a tebe ostavljam Allahu na amanet! Neka ti u svakom poslu pravda bude na prvom mjestu”.
U upravljanju, prema ovom vasijetu, pravda je usvojena kao temelj u izvršavanju svih državnih poslova kao i u ispunjavanju dužnosti, kako prema muslimanskim tako i prema nemuslimanskim podanicima. Radi toga su neki nemuslimanski narodi koji su se suočavali sa velikom nepravdom i nasiljem, izrazili volju da žive pod Osmanskom upravom i na taj način Osmanlijama olakšali pojedina osvajanja. Primjer pridržavanja principa pravednosti bile su i posljednje riječi koje je Sultan Murat izgovorio nakon atentata koji je nad njim kukavički izvršio Miloš Kobilić, prerušen u ranjenika: “Nemojte povrijeđivati zarobljenike! A sada vas i našu pobjedničku vojsku ostavljam Allahu na amanet”.
Kao rezultat njihovog islamskog vaspitanja, naučili su se ophoditi bez mržnje i bijesa, bez pohlepe i oholosti i na taj način su uspijevali izbjeći sebičnost.
Svrha postojanja Osmanske države je bila promicanje islama, a ne sticanje bogatstva radi njega samog. Istorija pokazuje da Osmanlije nikada nisu gomilali bogatstva, naprotiv, neprestano su ga trošili na Allahovom putu, pa im se ono uvećavalo. U Osmanskoj tradiciji postojao je običaj da za vrijeme svečanosti održavane povodom ustoličenja Sultana na vlast, zapisničar jako dovikne Sultanu: “Ne oholi se moj Sultanu, Uzvišeni Allah je iznad tebe!”
Osmansko rukovodstvo ni u jednom periodu nije slijedilo politiku nacionalnih i rasnih podjela. Ponajbolji primjer za ovo načelo je veliki vezir Mehmed Paša Sokolović, po rođenju Srbin, ali po odgoju Osmanlija. Važna je bila odanost sultanu i Osmanskoj državi. Građani nemuslimanske vjeroispovjesti nikada nisu bili tlačeni i silom uvođeni u islam. Kao rezultat ovakve vjerske i kulturne slobode, određene etničke grupe su stekle suverenitet takvom lahkoćom kao da nisu bili pod Osmanskom vladavinom. Čak se može reći da ovi narodi, u drugim uslovima, pa čak i u uslovima nezavisnosti, ne bi mogli do tog stepena sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet.
Dostojan pažnje je gest Sultan Abdulhamida Hana II kao vladara Imperije koja se suočavala sa raspadom, kada je u tako teškim vremenima izdvojio velika materijalna sredstva za restauraciju Bizantijskih dijelova Ajasofija džamije u Solunu, dok su Grci 1950. godine, uništili raskošna obilježja iz XVI stoljeća tog istog zdanja, kao što su mimber koji je predstavljao umjetničko djelo, kjurs, mahfil ili mjesto gdje je stajao mujezin, pri tom ne ostavivši ni jedan trag islamske kulture.
Sultan Murat II je, umoran od ratovanja, predao princu Sultan Fatihu državu na upravljanje, a on se sa bliskim prijateljima povukao u tišinu planine Uludag. Budući je Sultan Fatih tada imao svega 12 godina, neprijatelj je pokušao iskoristiti ovu priliku i uništiti Osmanlije. Sultan Fatih je, iako vrlo mlad, osjetio da nije dorastao ovom problemu, pa je svom babi Sultan Muratu II poslao kratko pismo u kom je stajalo: “Ako si ti sultan, onda dođi i komanduj svojim trupama, a ako sam ja sultan, tad ti naređujem da dođeš komandovati mojim trupama.”
Stari ratnik je prekinuo odmor, poveo svoju nepobjedivu vojsku i do nogu potukao neprijatelja. Ubrzo zatim Fatih sultan Mehmed Han će definitivno preuzeti carstvo pa će u svojoj 22. godini života osvojiti Istanbul na način koji sve do danas nije izgubio ništa od svoje genijalnosti.
Sultan Bajazit II, koga njegovi savremenici zbog njegove velike pobožnosti prozvaše Bajazit Evlija, je primijetivši mnogo sjajnog posuđa u svom dvorcu, jedanput naredio da se svo to posuđe, iznese na ulicu i da se tri dana iz njega hrani sirotinja. Naravno, nijedna posuda nije vraćena u rezidenciju.U pohodu na Egipat, Sultan Selim Javuz je sa svojom vojskom za samo 13 dana prešao Sinajsku pustinju, a ista ta pustinja je u I svjetskom ratu, sa tadašnjom tehnikom, pređena za 11 dana. Do danas ostaje nejasno kako mu je to uspjelo.
Ovaj briljantni vojnik je, prema svjedočenju njegovih savremenika, čitav život jeo jednu vrstu jednostavnog jela i to iz drvene posude.Sultan Mehmed III bi pri svakom spominjanju Pejgamberovog alejhisselam imena, ustajao na noge iskazujući time svoje poštovanje prema Pejgamberu a.s.Vijekovi su prohujali, Osmanska Imperija postala je historija. Ali civilizacija, koju je ova imperija, sa neusporedivim uspjehom formirala, je i danas živa.
Turci, Kurdi, Bošnjaci, Albanci i ostali koji žive na tlu čiji je svaki pedalj plaćen krvlju, djeca su iste civilizacije.Duh, koji je u prošlosti ovjekovječen kao Seldžučki, a potom kao Osmanski, ustvari je duh islamske čovječnosti. Taj duh i dalje čuvamo i njegujemo i on će jednog dana iznova biti predstavljen modernom svijetu koji se počeo preobražavati u mrtvo tijelo. Ovaj svijet to očekuje.
